|
|
| < | veljača, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
My little space in this giant Space...
About author:
Rođen 17.6.1992. živi u Žminju (raskrsnica Istre), zasada provodi mnogo vremena u 2.c razredu opće gimanzije u Pazinu. Živi u glazbi, ona je njegov dar, njegovo proklestvo, njegova ljubav. Ponosan na sve svoje uspjehe i male velike tajne. Ne voli predrasude, nepovjerenje, svađe, bahate ljude. Umjetničkog duha, u trenucima inspiracije fotografira s svojim Nikon "idiotom", crno bijelo u zadnje vrijeme osobito ga očarava. Voli se prijsećati svojih najsretnijih trenutaka u životu, ma koliko to na kraju ispalo bolno. Želi putovati i naći se s prijateljima koji su preko Učke... Voli biti svoj, te ponekad mu je svejedno što drugi misle, lako zapaljiv ponekad.
Naknadno dodano: Trenutačno uživa u svojem životu, te je sretniji kao nikada prije. Pazin, prijatelji i jedna posebno voljena osoba ispunjavaju mu život, te se nada da će takvo stanje pratit ga još dugo. Sa užitkom prolazi kroz svaki detalj, te nikako ne žali što je upisao u opću Pazin. Tijekom tih 9 mjeseci promijenio se više nego ikada...
Music Taste:
Rock i metal, a i punk uvijek nađe mjesta. Konkretno, Led Zeppelin, Jimi Hendrix, The Cure, The Smashing Pumpkins, Guns 'n' Roses, Metallica, Apocayiptica, Dream Theater, Green Day, Hladno Pivo, Iron Maiden, HIM, Pink Floyd, The Cranberries, Tool, The Acoustic Alternative Radio, te ostali... zašto pisati kad Last.Fm zna najbolje.:)
Zasada toliko...
Još uvijek sjetim te se često. Tebe. Nas. Naših uspomena.
I zapitam se
Gdje se one nalaze kod tebe?
Kriješ li moju sliku?
Toliko toga želim ti ispričati. Bila bi ponosna.
Toliko toga želim čuti. Bio bih ponosan.
Ne volim ih baš, ali su mi odlična prilika prilika da budem sam sa svojim mislima i sjećanjima. No danas razmišljam, prisjećam i osjećam o tebi ponovo. Da, o tebi. Curo u crvenom kaputiću. O tebi čiji je ovaj blog postao utočište mojim osjećajima i razmišljanjima prema tebi. Već osjećam knedlu u grlu, a oči su mi na rubu.
Pozvao sam te danas na kavu opet. Da, opet. Poslao sam ti sms jer se baš nejavljaš na mobitel. Dobio sam odgovor, a usput si popljuvala i moj odabir faksa, opravdano. Želim te vidjeti još jednom prije nego li odem na isti faks koji si popljuvala. Jer prošlo je već godinu dana otkako te nisam zagrlio, poljubio, pogledom prodro kroz tebe, rekao ti dvije riječi o kojima si nekada čeznula da ih čuješ od mene.
Fališ mi, iskreno. U trenucima samoće nedostaje mi tvoja topla utjeha i potpora. Često gledam naša mjesta koja su prepuna sjećanja na nas. Prisjećam se naših doživljaja, poistovjećujem se sa pjesmama i filmovima u kojima vidim nas. Vidim situacije u kojima smo i mi bili te ih pokušavam razumjeti. Vidim parove po gradu po kojemu smo i mi bezbrižno i plaho hodali. zna
Uvukla si se u moje srce. Urezala. Bila si uz mene gotovo, ma koga ja zavaravam, oduvijek si bila dio mene, samo što još tada nisam shvaćao. Ponekad mi se išuljaš iz srca u snove dok spavam. Ti snovi ponekad su jednaki noćnoj mori, ali i ponovom susretu sa tobom. Bolna su takva iskustva. Dio si mene, urezana u srce. Ne izlaziš van, niti te ja puštam da odeš.
Grozno je bilo razdoblje kada si me ostavila. Plač je postao neizdrživ, bol me parala po najljepšim sjećanjima. Najednom bez razloga došla si mi na um i to da ti ne mogu poslati poruku... plač je uslijedio. Najodvratniji rođendan ikad, a cinio se tako vazan, 18. Ne volim se sjecati tog razdoblja, u mutnom je i pokriven tugom. Znam da je padala kisa, olujna kisa, onaj dan kada sam dobio tvoj okrutan mail. No sve je to proslo.
Razdoblje, vrijeme provedeno sa tobom, nebih mjenjao nizašto na svijetu. Bilo je to vrijeme moje, naše, sreće, otkrivanja osjećaja prema drugome. Neprocijenjivo iskustvo kojeg mi nema zašto biti žao. Kada me pitaju bi li opet prošao srednju skolu, moj odgovor je čvrsto i odlučno da! Zato jer bi to značilo opet proći šetalištem nasmijan dok te držim za ruku, a u očima ti gledao sreću. Znao sam tvoj osmjeh i on mi je bio najvece postignuce.
I danas se vrlo često nasmijem bez razloga, ali nije, ti si razlog. Moj si izvor velike radosti. Ono što smo proživjeli zajedno nitko nam nemože oduzeti. Neprocjenjivo si iskustvo, najdublja radost i najbistriji osjećaj koji si mi mogla dati. To je nešto što ostaje samnom zauvijek, nadam se da isto osjećaš i ti. Najviše od svega volim tvoj iskren osmjeh.
Često se pitam, u svakom trenutku, pa i sada, što ti je pred godinu dana bilo u mislima, zasto si to napravila. Kako danas gledaš na to i što osjećaš prem meni. Što osjecas kada me se sjetis. Smijes li se i ti bezrazlozno zbog nas? Zato te želim vidjeti prije nego li odem. Svojim odlaskom kao da zatvaram poglavlje zivota na koje sam jako ponosan, uglavnom zbog tebe. Želim ti vidjeti radost u ocima, znati da se mozes samnom nac na kavi, da sam ti ostao u najljepsim uspomenama. Promjenio sam se mnogo u zadnjih godinu dana, vjerujem nabolje, zelim da i ti to vidis u meni. Također želim znati što se tebi sve desilo u zadnjih godinu dana, iako ono što znam - ne sviđa mi se. Užasno mi je žao da si morala doživjeti ono što nitko nebi smio doživjeti.
Ovaj blog postao je sredstvo olakšavanja mojih emocija prema tebi Curo u crvenom kaputiću. Stavljanja sjecanja, emocija i osjećaja u red, ali i kako bi ih odugovjecio. Moram priznati da se uvijek nadam kako ces jednog dana sjetiti se ovog starog bloga i procitati sve ovo, uvidjeti koliko sam mislio na tebe, shvatiti kako si moj najdublji izvor srece i osjecaja. Vidjeti koliko te još uvijek volim.
Nikada nisam mogao govoriti sa nekim o tebi. Uvijek si bila moja velika tajna, i ja tebi tvoja. Volili smo se skrivajući od drugih što je doprinosilo našoj bliskosti i povjerenju. No sada ne mogu se požaliti niti tugovati na nečijem ramenu jer kao da ne želim prekršiti naš kodeks ili povrijediti te time što sam nekome rekao sve o nama.
Bojim se da je ovaj poziv na susret među zadnjima, nadam se da nije. Iskreno se želim naći s tobom u normalnim okolnostima. Da mi zalupa srce toliko jako kao onaj dan u vlaku, da mi pozeli iskociti i pojuriti prema tebi - istinskoj vlasnici.
Žeim znati što osjećaš. Jer te još uvijek duboko volim.
Curo u crvenom kaputiću.
... više nebih ispravljao naše greške, više nebih ispravio stvari koje sam pogriješio, da budemo skupa u zagrljaju još.
... učinio bih sve da možeš svoga tatu ponovo zagrliti.
Volim osmjeh tvoj
Uvijek si se sjetila današnjeg dana...
2007
Dobio sam tvoju poruku u popodnevnim satima. Očekivao sam ju. Sjetila si se. Užasno si me obradovala tijekom obiteljskog ručka. Pamtim to još uvijek. Poruka me razveselila.
2008
Dobio sam tvoju poruku u ponoć. Nadao sam se tome. Razveselila i taknula. Užasno. Shvatio sam što imam. Još uvijek ju negdje čuvam. Taj dan se nismo našli, ali razumio sam.
2009
Tvoju poruku sam ponovo dobio u ponoć. Očekivano. Podsijetila me koliko me voliš. Oh, koliko te volim. Dobio sam i tvoj futureme mail koji me rasplakao od sreće što te imam. Taj dan našli smo se tamo gdje samo mi znamo. Pamtim taj dan.
2010
Tvoju poruku dobio sam u ponoć. Neočekivano. Rekla si da me užasno voliš, iako me više ne želiš vidjeti. Jedva sam zaspao tu noć. Bilo je nemoguće zaboraviti koliko te volim. Bilo je.
2011
Koš uvijek čekam tvoju poruku. Ponoć je prošla. Sa knedlom u grlu. Boli u srcu. Suzom u oku. Prelijepim sjećanjima u mislima. Još uvijek čekam. Volim te
... hoćeš li se sjetiti i ove godine? Pitam se
I kada misliš da je napokon nešto gotovo, život te iznenadi.
Sanj'o sam te sinoć, no to nije bio san. Tvoje crte lica, tvoj osmjeh, oštar pogled, razočaranje u očima koje sam vidio - to nije bio san. Nemoguće da je to san.
Zapamtio sam, vidio sam, svaki detalj tebe u tom "snu"! Mogao sam dotaknuti osjećaje koji su izlazili iz tebe, taj pogled. Oh taj pogled. Taj na oko hladan, prijekoran pogled. No znam što taj pogled znači, on nije hladan, niti prijekoran. Samo nas dvoje zna kakav je to pogled.
Odjednom, uzdihan, šokiran, naglo se stvori mrak pred očima brišući taj san koji je mnogo više od toga. Sliku je mrak zamjenio, ništavilo, ali osjećaj i šok ostali su da me osvjeste da nije gotovo. Osjećaj da si negdje drugdje sa drugim - ubija me.
Zašto mi ne izlaziš iz glave?!
Život
Ove noći
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.
Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.
Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem
- Pablo Neruda
... bar jedan dan da te se neću sjetiti.
Uspomene. Ovo je jedna uspomena.
Strah.
Strah od napuštanja, strah od promjena, strah od biti izigran sa strane koja ti je uvijek čuvala leđa i s kojom si uvijek dijelio svoje sekunde vječnosti.
Strah od toga da ti iznevjeriš ono što ti najviše znači u životu. Strah od gubljenja. Gubljenja onoga što ti drži smješak na licu tijekom tmurnog dana, nakon što te bezlična masa pokuša uništiti bez razloga.
Izgubiti se. Gdje si? Zašto? Ja sam. Drži me.. Padam. Gdje sam? Gdje si? Gdje smo? Što smo? Ne gubim nadu. nikada. izgubljen sam, nisam, jesam, ne znam. drži me. gdje je tvoja ruka, tvoje naručje koje mi je uvijek nosilo sreću i toplinu? Tu je. blizu. daleko. strah me.
Što ostaje? Uspomene, dobre i loše. Ovisi kako se postaviš prema njima. No, one su uvijek uglavnom bolne...
Što će biti? ne znam. po prvi puta u životu ne znam hoćemo li moći izdržati i strah me. neću moći spavati. želim znati, kako ću sutra gledati prošle dane? Sa suzom ili kao i danas? ne shvaćajući što možda imam?
Strah me... ne mogu više...
Prošlo je previše od zadnjega posta... previše...
ali prošlo je više od godinu dana, predivnih godinu dana. Godinu dana osmjeha na licu, sreće, plača, ljubavi u srcu, tuge...
Je li moglo biti drukčije? Moglo je.
Bi li želio to? Nebih.
Više od godinu dana...
Već vidim kako ćeš se jadit na ovo, ča te opet spominjen :P Već vidin tvoj mali osmjeh na licu dok se praviš da se jadiš zbog ovega :) Zbog ovega melega bloga kojeg ionako samo ti gledaš u ovoj masi... Samo to očekuješ svakog danas da naškrabam nešto kako bi mogla ući u moji maleni svijet. Kao što si i puno prije radila nego ča san ti prizna da iman blog, puno ti je trebalo da mi priznaš kako si se pravila "iznenađenom" kada san ti da link na njega. Onog dana kada smo iz Poreča hodili za Pazin, i samo si onako "usput" rekla da si znala za ovo i prije. Želim proživiti to opet. Želim te tako zagrliti i nikada te pustiti... Želim da kad me zagrliš i u oči pogledaš, vidiš onog istog malog balavca koji ti je mami osmjeh na lice, u kojemu si vidila sigurnost... Želim da mi opet prepričavaš snove dok se stišćemo između dva kamena na obali i gledamo nedostižno more, te sve one druge o kojima nismo marili. Želim da proživimo to opet, kao i sve ono što nismo još proživili...
Zašto ovo pišem? Ne znam... Eto, valjda te opet želn razjadit malo, da te nasmijen opet, nakon još jednog monotonog dana da nešto bude posebno :)
Želim da se skupa smijemo kada se za koji dan opet nađemo na onoj maloj klupici u parku, klupice bez koje nebimo mogli; i da te opet pitan kada ćeš napisat ti ča na svojemu blogu, zašto? A eko, zato :)
Fali mi tvoj glasić i oči kojima nema kraja, fali mi tvoj zagrljaj...
Volim te
Bili smo jednom najbolji,
O nama su priče pričali.
I sada kad se sjetiš
Htjela bi vrijeme vratiti,
Poslije mene su ti lađe slomile
Bure i vjetrovi.
Tvoj, mali emač :P
Ovaj post posvećen je prosvjedu 5.12.
Jedna morala potpora svima.
Nadamo se svi da će 5.12. proći u što bolje svjetlu te će odoljeti svima koji ga uiz vlade pokušaju srušiti prije nego li "mi" srušimo vladu.
*preporuča se da pogledate jubit :P
I svi su opet spremni da se bore za san!
Da, da, znam... di ti je post, dva mjeseca su prošla... e jbg :P
evo ga, kratko... ali slatko nadam se :)
Nego, što vi želite?
Koga briga, ovo je post o meni, a ja želim nju i samo nju :)
Zašto me po hodniku vidte sretnog, zašto me pod satom vidite tužnog, zašto me zovete emo, zašto se ponekad toliko brinem, ljubomoran neke pute (;)), zašto ste me danas nazvali flegmom kad to nisam, zašto cvilim neke pute...
Kako i zašto sam se toliko promjenio, zašto se volim prisjećati nekih uspomena, kako je jedna osoba mogla toliko promjeniti me...
Zašto?
Zbog nje, ona, jer je mogla... Ljubav moja jedina...
Svi divni trenuci koji su iza nas, ali i svi oni koji su tek pred nama, ne mogu da ih dočekam ili pak da ih se prisjetim s tobom u zagrljaju. Pjevušit ti u uho, dok su pred nama prostranstva... puno toga bi se dalo pisat, ali neke tajne su samo naše :)
Kao što si i sama rekla, u dvije riječi sve stane...
Ivana, volim te!